Each time I say something I regret,I cry "I don`t wanna lose you!"But some how I know that you will never leave me.`Cause you were made for me.Some how I`ll make you see how happy and strong you make me...

Stajala je na svojoj strani školskog hodnika.Privučena uza zid zauzimala je tek polovicu školske klupe.Nismo pričale.S vremena na vrijeme izmjenjivale bi poglede.Nije u meni vidjela iskru budućeg prijateljstva.Nisam ju smatrala budućim anđelom koji će mi pružati neobično mnogo...

Duboko povrijeđena svime što mi je stavljeno kao prepreka na životnom putu...    Slomljena dovoljno za nekoliko tuđih života...slamala sam se pod sjećanjima.Očajnički pokušavajući vratiti tatu iz mrtvih.Brutalno kažete?Ne,samo sasvim iskreno.Sjedila sam tako svaki dan tih sedam sati kao zavezana lancima...trgala sam se...nisam uspjevala pobjeći.Točno se sjećam tog dana.Sjela je pored mene.Gledala sam ju kao još jednog stranca u prolazu.Ali;bila je nešto više od toga.Otvorila sam joj dušu.Pričala o razočaranjima...o osjećajima koji su me proždirali.Dan za danom je polako odmicao.Ona je ostajala.Ostajala...sve dok ja nisam ponovno pala.

Čekala je pred razredom.Izašla sam plačući...Više nije ni trebala...Sve sam rekla jednim pogledom,jednim jedinim jecajem.Čvrsto me zagrlila.Čvrsto...vjerovatno kako bi suzbila moje jecaje,govor mog tijela koji je naprosto drhtao.Je...š godinu!Odvojili su me od nje...nakon samo dvije godine.Premalo je!Opet padam sama...Drugi x razred...približavam se učionici.Sada je pored mene.Svijesna da nas koji trenutak dijeli od toga da otrči do svog (do jučer našeg razreda) ponovno su se pojavile suze u našim očima.Dijelile smo suze...Bio je to ispit za naše prijateljstvo...težak ispit.

Isprva smo padale...Gubile se,iako nijedna nije priznavala.Nedostajala mi je užasno...čovječe...to je kao da gubiš dio same sebe.Najednom sam se trgnula.Svijesna da takvo razdvajanje dvaput neću podnjeti odlučila sam se boriti.Sada je to ponovno moja Tamy.Ja više možda nisam Rita na papiru (ali Tamy i ja znamo da taj dio mene živi vječno)...

Tamy...kao što je on meni nedavno rekao prenjet ću te riječi tebi...Nema riječi koje bi te opisale.Nemaš pojima koliko sam sretna što te imam.I bit ćemo dobro...Ti i ja...Kao uvijek do sada.Jer duboko u nama zauvijek leži ona moja-naše prijateljstvo je ponosita i čvrsta stijena.Kamenje smo prošle...njime smo izgradile stijenu čvršću od bilo kakvog nevremena kojim nas život može izazvati.

                                                                                         Volim te Tamy...

                                                                                               zauvijek tvoja Nella.

Hodamo već izgaženim stazama,ali imamo jedinstvene putove.Koračamo istim cestama,ali s različitim ciljevima.Tako znamo koliko smo neobični u svoj svojoj jednostavnosti i često neutralnosti.Jeste li pročitali Alkemičara?Kažete li da živite svoju Osobnu legednu-lažete.Možda tek tragate...Iako;sve nas je manje tako odvažnih,tako neovisnih o zadanim pravilima,nametnutim zakonima...Bojimo se biti  drugačiji.Zapravo se bojimo biti mi!Ja neću pisati ovdje o svojim slomljenim nadama i nasukanim snovima...Bit ću tek ja.Savršeno neobična s nebrojeno mana...I to je u redu...

Barem je nekoć to bilo sasvim normalno.Danas kada žudimo za savršenim,ne primjećujemo kako nam naši padovi omogućavaju nova poznanstva,ljubavi,nove priče,upoznavanje novih gradova,kultura...Ne shvaćamo kako nas padovi obogaćuju,jer predugo sažalijevamo sami sebe.Predugo se koprcamo u moru suza i patnje te ne vidimo prekrasan otok,spreman kako bi nam pružio utočište.Moj Bog ne postoji onako kako ga većina ljudi u ovoj zemlji vidi (barem u papirima).Moj Bog je topla riječ,izabiranje pravih ljutskih vrijednosti,sloga,poštenje,istina,voda,krv,suza i osmjeh...Moj Bog je moje utočište...Upoznavala sam Boga preko Kurana i Biblije...tragala za njim u svoj dubini četiri plemenite istine...Našla sam ga u svome srcu.I danas sam sretna.Sretna što putujem za Osobnom legendom,pratim znamenje...često padam ali ne odustajem...Vidim sebe na vrhu koji mi je predodređen.Znam da ga mogu dosegnuti,jer to je moj poziv.Sve ostalo je manje bitno.Boljelo je i boljet će.Plakala sam i plakat ću.Ali imena suputnika,prijatelja,svog malog bratića...neće ništa izbrisati.Ostalo je to zapisano kao na kamenu.Znamenje ne vara.Recite što hoćete...Recite da je glupo živjeti vođen nečijim tekstom...Nećete promjeniti moju odluku.Jer sve se svodi na jedno.

Sve je jedno.Napisano od iste,nama nedokučive ruke...Ostaje vjera.

                                                                     MAKTUB

Je li zapravo bitno što zasađivanjem cvijeća na prostorima na kojima  su stoljećima počivale šume ujedno uništavamo nebrojeno mnogo drveća?Postoji li točan odgovor na postavljeno pitanje...Je li uopće vrijedno?

Sad vas također pitam je li vrijedno izbrisati (naravno !NE! doslovno,jer se sjećanja ne mogu brisati ko pogrešno napisane riječi s papira najčešće A4 formata)njega kao sjećanje koje će se u vama buditi na svaki spomen naslova neke tužne ljubavne priče...za nešto nevino i novo.Naposlijetku,svi smo u svojoj koži nevini duhom pri početku neke nove ljubavne romanse...i ono prvo-nedostaješ mi može u trenutku značiti cijeli svijet,može doticati oblake,može se u trenutku istopiti pri susretu sa Suncem...Tražila sam Anđela...zemaljskog Anđela...Ne da bi bio savršen niti zato da bi komadić njegove savršenosti mene činio većom osobom...Tražila sam ga kako bih se naučila cijeniti,kako bih;prihvatila svoje padove,ugledala Sunce,prošla ispod duge,osjećala se neobično važno u okrilju svoje malenkosti...ne znam jesam li uspjela  dosegnuti spomenute osjećaje,potaknuti Sunce da mi se nasmiješi,dugu da mi omogući prolaz,zvijezde da sjaje samo za nas...vjerovatno je strah još uvijek suviše jak...Ali znam da sam Ga pronašla.Svog Anđela.Sretna sam...jer znam da će mi još barem noćas njegov dodir obrisati svaku suzu.Njegov zagrljaj učinit će da se osjećam jačom;iako zapravo nisam jača...sigurna sam kako će mi dopustiti da vjerujem.Zbog njega sam postala bolja osoba,zbog njega imam volje učiti kako ponovnom vjerovati ljudima;pa možda uskoro smognem snage izdati još jednu knjigu..kao novi pokušaj...kao novu pljusku u lice ljudima koji ovaj život gotovo ne žive...već se samo provlače čuvajući svoje fotelje.Ne žive ljubav.Oni žive bogatstvo.Ne žive snove,žive naočigled idealno;pa što će im snovi?Ne pružaju ni minimum,a otimaju previše.Kakogod;moje riječi ovako puštene na papir dok taj isti gotovo posviljeli papir upija tek nanešenu tintu neće promijeniti ljude poput njih.Možda pokoju dušu potakne na razmišljanje,ali ionako su se otisnuli predleko za siguran povratak.A nikome ne želim da hoda kroz ovaj život zbunjen svojim postojanjem i možda mojim riječima.Bacim pogled na papir...tijekom pisanja nisam primjetila da je poderan.Primjećivala sam samo misli i kontrolirala osjećaje pri ispisivanju još jedne nove priče.Gospodar nebi primjetio ljepotu napisanog,s druge strane svakako bi primjetio da je papir poderan.Nebi primjetio ni lakoću pokreta mojih ruku pri pisanju,primjetio bi kako su ispucale od hladnoće.Moj Anđel zna da su mu te ruke vjerne...Poznata mu je i svaka pojedina rana;poznato mu je koliko sam već borba privela kraju.

Na kraju svih tmurnih i teških,jednako kao i onih najljepših krajeva slijedi još jedan kraj.Taj zaključni kraj;ukoliko mene pitate,govori o tome koliko su moje borbe bile važne,nagovješćuje početak nove borbe te nadasve ostaje odan svakoj pruženoj ruci.

Anđele...ukrao si moj mir i zmijenio ga za nešto bezvremensko...nosit ću to sa sobom zauvijek;ponosna što si i ti zauvijek pristao biti dijelom mene.

I`d rather bleed with cuts of love than live without any scars...

Ljudi se rijetko zamaraju naizgled nebitnim pitanjima.Usprkos tome,često kad se nađu na životnim raskrižjima okreću se svemu onome o čemu nisu marili trenutak prije.I,to bi bilo u redu da se toliko ne trudimo živjeti tuđe živote...neke nama strane i daleke životne priče.Kako bi se uvjerili da ima gorih stvari,počinjemo kopati po ranama drugih ljudi...Počinjemo se hraniti njihovom boli.Zvuči tako odbojno,ali to je jedina prava istina.To je ono što radimo.Moj pad mi je donjeo nešto sasvim novo.Nekoliko novih prijateljstva.Tri,odnosno četiri bih mogla izdvojiti.Samo mi je žao što su jučer moje suze vjerovatno zbunile njihove osjećaje.Još uvijek suviše slaba na neke događaje iz prošlosti,trudim se prihvatiti to i nastaviti...ponekad je preteško.Preteška su pitanja koja lebde u zraku bez odgovora...poput onog_što bi rekao tata na moj pad?I niste vi krive za prisjećanje.Želim da to znate.Moje suze ionako često klize niz moje lice u samoći,ali bit ću u redu.Sada sam barem sigurna kako nikad neću zaboraviti riječi koje sam zapravo i prije znala napamet...ali kad ih je Marija izgovarala dobile su veći značaj.Kako smo sami svijesni određenih stvari,ali ih ne poštujemo i ne koristimo u svome životu...tako ni ja nisam dopuštala samoj sebi prihvatiti činjenicu da me tatina i stričeva smrt,ujakov i dedin odlazak...učinio osobom koja danas jesam.Možda zato i živim u svome svijetu,ali postoji li uopće osoba koja nema svoj tajanstveni svijet kojem se okreće u patnji i nemoći?Imala sam posebno prijateljstvo koje se srušilo,no dobila sam dva nova.Imam i Tamy...znam da će ostati ovdje,pored mene i na mojoj strani "ringa" sve dok i zadnji protivnik iz prošlosti sigurno ne odšeta iz mojih snova.Natalia nije samo učinila svog anđela bližim i meni.Ona mi je dala razlog odlaska na Mirogoj-to divno mjesto spokoja.I svakog vikenda sa prinošenjem zapaljenih svijeća našim najdražima,zapravo se približavamo i onome što nas sve čeka.Bojimo se sve manje smrti.Donedavno smo se bojale smrti iz straha od nepoznatog...Danas kada je to mjesto sve bliže našim dušama,osjećam se spokojnije.Vjeurjem da i ona osjeća isto.Danas također znam kako dok živim ja i moji "idoli" žive kroz mene.Porazi se događaji,razočaranja nikada ne prestaju...ali od trenutka kada sam svoj život obogatila za prisutstvo prijesvega Marije i Natalie znam da sam sretna osoba.Sretna koliko god uza sve svoje životne borbe mogu biti.Kiše suza polako se povlače iz moga svijeta.Ne zato što sam ja pronašla njih,nego zato što su one pristale pronaći mene.Bojala sam se da bih u njihovim očima mogla ispasti propalica...sada znam glupo je živjeti pod okriljem straha.

Zauvijek zahvalna na svim njihovim riječima i svijesna da možda ne bi trebala ovaj post objaviti ipak ću to učiniti.Za sve one koji osjećaju kako su sami u svome padu.Iako se čini da padate sami,vjerujte uvijek će se naći barem jedna dobra duša spremna pružiti ruku prijateljstva...ja sam pronašla čak dvije.

Cure neizmjerno vam hvala...Znam da ste vidjele moje suze možda prerano...ali kako osjećam tako postupam.Vi ste unjele svijetlo u moj život,vi ste mi i velika inspiracija...Sada kad uzmem olovku i papir u ruke,sigurnija sam u onome što radim jer u vama također pronalazim podršku.

Sa svakim svojim korakom sve sam bliže onome što želiš da budem.Ali ne mogu...ne mogu izdati sebe da bi ti živjeo kroz mene.Molila sam Boga da čuva moje idole,jer kako je meni NEbitno je...Ne želim više tako živjeti.Sjebali smo svoje živote,odustali od svojih snova suviše olako,gledala sam ga kako je propadao ne želim to prolaziti i s tobom.Čini se kao da sam se prodala smjerovima nekih divljih vjetrova;osjećam kao da sam se čvrsto primila ruža ne očišćenih od trnja pa kao da ruke krvare moje srce puca po tek nedavno zakrpanim šavovima.I boli,savršeno jako boli...Simpatičan si,gotovo neodoljiv ali to nije ono što mi treba.Hoću li u tebi ikada pronaći utjehu,sigurno utočišće u nemirnim noćima ili ćeš mi i ti plakati na ramenu nakon još jednog pada?Nije sebično;samo se čuvam od nvog mučenja.Jer me bolilo gledatiga kako propada,a kako mi se vjerno zaklinje da je baš ovo bio zadnji put...poput onog-DO JUČER TRAVOM I RIZLOM DANAS OPTIMIZMOM...Ne želim biti nečijim zarobljenikom ulovljena ponovno u mrežu beskrajne ljubavi i tihog razočaranja zbog njegove površnosti koja graniči s nemoći.Gledati tebe kako padaš bilo bi mnogo gore od prjevare i laži...Da ti kažem kako te volim?Neću.Ti si pijan one noći rekao dovoljno za oboje.I ja sad nastavljam...s tobom u srcu,ali ne i pored sebe.Oni su djetinjasti,ali ti si se uvalio preduboko.Oni nisu simaptični,ali nisam sigurna čega je rezultat ta tvoja simpatičnost...Voljela bih da sam te i ranije poznavala,ali i ovo je u redu.Nosim te u svome srcu...i možeš mi se uvijek obratiti.Ali ne dopuštam si živjeti ponovno u strahu uzrokovane nekom slomljenom ljubavi...

Samnom si dobio još samo jednog anđela čuvara...izaberi pravi put,jer u tvome pogledu vidi se da nije kasno.Iz tvojih riječi isčitavam nesigurost,ali i još uvijek prisutnu nadu.

this feelings will be gone...???pick me up...been bleeding to long...right here-right now I`LL STOP IT SOME HOW!

davala sam sve od sebe...nisam uspjela izboriti ostanak...ne vidim razloga zadržavati se na ovome mjestu,tako je iritirajuće obično...mrzim kad smo svi isti,ne volim se stapati u mnoštvu...moj cilj je da ostanem vjerna sebi!Ne moraš me voljeti,ne moram ti se ni sviđati...gledaj me s gađenjem...ali barem si siguran da gledaš mene,a ne neku populariziranu lutkicu.Mogla sam biti jedna od njih,izabrala sam teži put...Otkačena u svojoj nesigurnosti-živim kako jedino znam.Nisam savršena,ni ti nisi dijelom savršenstva...Prošlost me još povremeno u snovima proganja...u stvarnosti postoji jedino želja da ulovim još jedan njegov pogled.Ne želim ga opsjedati-to se čini tako prokleto odbojnim...ali trebam ga pored sebe,jer vjerujem da je u zabavi i patnji moj dom u njegovim rukama...povjerenje je svijet koji ljubavnici najbolje poznaju;ali nije me briga...naivna još uvijek vjerujem da možda i on lovi moje poglede.Možda,ali samo možda i njemu srce brže zakuca kad nam se pogledi sretnu.Ali barem je frend...barem se mogu tješiti da ga imam u svom životu kao prijatelja,kao nekog tko uopće zna moje ime...i pojedine strahove!

odustala sam od svega što je ugrožavalo moj život...udaljila sam to od sebe.Ali nakon što sam ostala slomljena pisala sam Njemu...molila ga...daj da umrem dok po posljednji put na svojim ranjenim rukama ispisujem njegovom ime žiletom kao po najmeškem papiru...koja pogreška!nije ni bio vrijedan...i zato ovaj put znam...

pravimo se da se ništa ne događa...ne poznajemo se dovoljno dugo        sretna sam što te uopće imam u svome životu iako postoje trenutci u kojima to jednostavno nije dovoljno.Dijelila sam poljupce na kiši s drugima koji ih nisu bili vrijedni,...moje suze brisali su oni koji su me i naveli na put tuge,...pružila sam im cijelu sebe-nisu uspjeli ostati odani...ne znam zašto bi s tobom bilo drugačije ali ja se ne prestajem nadati

ne znam hoće li između nas biti više od ovoga što sada imamo...ali moje snove nećete ubiti...